Job 4
-
1 Tad prozbori Elifaz Temanac i reče:
-
2 “Možeš li podnijeti da ti progovorim? Ali tko se može uzdržat' od riječi!
-
3 Eto, mnoge ljude ti si poučio, okrijepio si iznemogle mišice;
-
4 riječju svojom klonule si pridizao, ojačavao si koljena klecava.
-
5 A kad tebe stiže, klonuo si duhom, na tebe kad pade, čitav si se smeo!
-
6 Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje, neporočnost tvoja životu ufanje?
-
7 TÓa sjeti se: nevin - propade li kada? Kada su zatrti bili pravednici?
-
8 Iz iskustva zborim: nesrećom tko ore i nevolju sije, nju će i požeti.
-
9 Od daha Božjega oni pogibaju, na gnjevni mu disaj nestaju sa zemlje.
-
10 Rika lavlja, urlik leopardov krše se k'o zubi u lavića.
-
11 Lav ugiba jer mu nesta plijena, rasuli se mladi lavičini.
-
12 Tajna riječ se meni objavila, šapat njen je uho moje čulo.
-
13 Noću, kada snovi duh obuzmu i san dubok kad na ljude pada,
-
14 strah i trepet mene su svladali, kosti moje žestoko se stresle.
-
15 Dah mi neki preko lica prođe, digoše se dlake na mom tijelu.
-
16 Stajao je netko - lica mu ne poznah - ali likom bješe pred očima mojim. Posvuda tišina; uto začuh šapat:
-
17 'Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan? Zar je čovjek čist pred svojim Stvoriteljem?
-
18 Ni slugama svojim više ne vjeruje, i anđele svoje za grijeh okrivljuje -
-
19 kako ne bi onda goste stanova glinenih kojima je temelj u prahu zemaljskom. Gle, kao moljce njih sveudilj satiru:
-
20 od jutra do mraka u prah pretvore, nestaju zasvagda - nitko i ne vidi.
-
21 Iščupan je kolčić njihova šatora, pogibaju skoro, mudrost ne spoznavši.'